Eco Hvar

Ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj još uvijek je u povojima. Ekološke farme su u Hrvatskoj prvi put registrirane 2002. godine kad je anketno pilot-istraživanje, provedeno na uzorku obiteljskih poljoprivrednika Bjelovarsko-bilogorske županije, pokazalo da postoji interes za promjenu s konvencionalne na ekološku poljoprivredu. Do 2006., oko 5000 hektara obradive površine korišteno je za ekološki uzgoj od strane 340 registriranih ekoloških farmi, što predstavlja tek 0.6% obradive zemlje u Hrvatskoj. Do 2009. broj registriranih ekoloških farmi porastao je na 885, s nekih 14 193 obrađenih hektara, što predstavlja 1.29% ukupne obradive zemlje u Hrvatskoj. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja pružalo je financijske poticaje za ekološku poljoprivredu tijekom 2010. i 2011. 2011. godine, Ministarstvo je donijelo „Akcijski plan za razvoj ekološke poljoprivrede“ kako bi dosegli 8% obradive površine do 2018., a 10% u Dalmaciji do 2020. Plan je formalno prihvaćen na sjednici Vlade RH 10.2.2011. Ovi su ciljevi skromni u usporedbi s austrijskim ekološkim uzgojem, koji je već 2010. godine dosegnuo 19.2% ukupne austrijske poljoprivredne proizvodnje.

Ekološko tržište na Hvaru

Isto kao što je ekološka poljoprivreda još u povojima u Hrvatskoj, tako su i njegovo tržište te prodaja. Na Hvaru postoji samo jedna trgovina specijalizirana za ekološke proizvode, Green House u gradu Hvaru. S rasponom proizvoda koji uključuje prehrambene proizvode, izabrano ekološko sezonsko povrće, vina, čajeve, eterična ulja, šampone, sapune i sredstva za čišćenje, opstanak i napredak trgovine tijekom dvije posljednje zime dokazao je da postoji održivo tržište za ekološka dobra na otoku. Većina specijaliziranih trgovina na otoku završava s radom odmah nakon odlaska turista pod pretpostavkom da je baza lokalnih potrošača nedostatna. Jedini drugi dućan koji nudi izbor organskih prehrambenih i toaletnih proizvoda te kozmetike, pored konvencionalnih proizvoda, je DM u luci Starog Grada.

GMO: što su oni?

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira genetski modificiranu (GM) hranu kao hranu „koja potječe od organizama čiji je genetski materijal promijenjen na način koji nije prirodan, tj. pomoću unošenja gena drugog organizma.“

Potpunije definicije su ponudili i drugi, uključujući K.R. i R.G. Schneider u „Genetski modificiranoj hrani“, publiciranoj od Instituta hrane i agrikulturalnih znanosti (IFAS), Sveučilišta na Floridi, 2002.: „Genetski modificirana (GM) hrana je rezultat biotehnoloških procedura rekombiniranja DNK koje dozvoljavaju izmjenu genetskog sastava organizma. Ovo je moguće postići inkorporiranjem gena drugih organizama ili premještanjem već prisutnih gena. Ove promjene mogu rezultirati izražavanjem osobina koje ne karakteriziraju originalni organizam... Genetski modificirani (GM) organizam je onaj kojemu je genetski materijal promijenjen pomoću određene metode. (Iako su, strogo tehnički, tradicionalni uzgoj i hibridizacija genetske modifikacije, ove tehnike vremenski prethode rekombinantnim tehnikama i neće biti razmatrane kao GM u ovoj raspravi.) Genetski izrađeni (GE) organizmi su oni koji su modificirani koristeći tehnike koje dozvoljavaju direktni transfer ili uklanjanje gena u tom organizmu. Takve tehnike se također zovu rekombinantne DNK ili rDNK tehnike. Konačno, transgenski organizmi imaju gen drugog organizma u sebi.“

Hibridizacija je tradicionalni način modificiranja biljaka ili životinja križanjem parova s različitim genetskim karakteristikama kako bi se stvorila nova vrsta biljke ili životinje. To je može dogoditi i prirodno. Smatra se različitim od novih biotehnoloških tehnika koje zovemo genetskom modifikacijom ili genetskim inžinjeringom. Hibridizacija se koristi kako bi se stvorile biljke s raznim poboljšanjima, uključujući prirodnu obranu protiv specifičnih nametnika i bolesti. Kod grožđa, hibridizacija se koristi kao metoda borbe protiv nametnika filoksere, koji je devastirao europske vinograde početkom 20. stoljeća. Mutacije nisu uvijek dobre, kao što je naglasilo Međunarodno udruženje prehrambenih znanosti (IUNS) 2012. iznose: „Tradicionalne tehnike uzgoja, koje genetski mijenjaju biljke i životnije, dovele su do dokumentiranih doprinosa ljudskoj prehrani i, povremeno, do nepredviđenih rizika po zdravlje.“

GMO: čemu služe?

Biotehnološki usjevi bazirani na GMO-u se razvijaju kako bi se dostigli razni ciljevi:

1. Otpornost na herbicide (ht), stvaranjem biljki kojima ne štete herbicidi koji se koriste u konvencionalnoj poljoprivredi. Varijacije ciljaju na korov koji je prevalentan u poljima gdje kultura raste;

2. Otpornost na štetočine (bt), npr. unošenjem gena iz zemljane bakterije Bacillus thuringiensis u biljke poput pamuka ili kukuruza kako bi mogli proizvesti ugrađeni insekticid kojim bi eliminirali insekte koji su specifične štetočine za te usjeve;

3. Otpornost na zarazu, uvođenjem gena u biljke koji pospješuju otpornost biljke na gljivice ili viruse;

4. Otpornost na stres – pomaganje biljkama da se bolje nose s ekstremnim uvjetima poput suše – unoseći gene iz biljaka koje su prirodno tolerantne na posebne ekstremne uvjete;

5. Optimizacija biljaka – modificiranje biljaka kako bi proizvele hranjiviju hranu pomoću biofortifikacije, ili reducirajući alergense u hrani, ili stvarajući tvari korisne industrijama;

6. Molekularna poljoprivreda – stvaranje tvari korisnih farmaceutima, industriji ili životinjskoj prehrani – razvijajući transgenske biljke za cijepiva i biorazgradivu plastiku, te kako bi se reducirao otpust fosfora kojeg uzrokuje prehrana životinja u području intenzivnog uzgoja stoke;

7. Bioremedijacija (eliminacija zagađivača): pomaganje čišćenja okoliša pospješivanjem sposobnosti biljaka da podnose zagađivače poput teških metala.

Velike nade za GMO

Mogući doprinosi GM proizvoda su često naglašavani. Tako se tvrdilo:

1. da GM usjevi smanjuju proizvodnu cijenu smanjujući potrebu za kemijskim pesticidima i fertilizatorima; doprinose poljoprivredniku i, posljedično, potrošaču, ako se štednja reflektira u nižim cijenama (K. Schneider & R. Goorich Schneider, UF IFAS, 2002);

2. da bioinženjering može proizvesti hranjiviju hranu i pomoći reducirati pothranjenost i glad u svijetu (Ibid);

3. da bi GM usjevi trebali pospješavati okus i kvalitetu hrane (EDinformatics, s referencama do 2004);

4. da će reducirati vrijeme sazrijevanja (ibid);

5. da će povećati hranjivost, prinose i toleranciju stresa (ibid);

6. de će povećati otpornost na bolesti, štetočine i herbicide (ibid);

7. da će dovesti do novih proizvoda i tehnika (ibid).

Širenje GMO-a i biotehnološki usjevi

Biotehnološki usjevi su pokrivali oko 1.7 milijuna hektara 1996. godine, poglavito u SAD-u, no 2012. godine proširili su se na preko 170 milijuna hektara u 28 zemalja, sudeći prema Međunarodnom servisu za pribavljanje agro-biotehničkih primjena (ISAAA). Postoji bezbroj eksperimenata s genetskim modifikacijama u SAD-u i diljem svijeta. Između 1987. i 2002. godine, proizvođači sjemenja u SAD-u dostavili su gotovo 11 600 prijava za dozvolu testiranja Uredu za poljoprivredu te inspekciju životinjskog i biljnog zdravlja (USDAAPHIS), od čega je preko 92% prijava prihvaćeno. Većina prijava je uključivala kukuruz, soju, krumpire i pamuk te su bili za biljke tolerantne na herbicide ili insekte. Neke inačice genetski modificiranih usjeva sadrže oba tipa te su poznate kao „nagomilani varijeteti“. Američki centar za procjenu rizika okoliša navodi 152 GM usjeva i njegove karakteristike. Diljem svijeta u 2012. godini, 2497 regulatorna pristanka su dana u 59 zemalja, 1129 od njih za korištenje hrane, bilo direktno ili u proizvodnji, 813 za hranjenje životinja i 555 za sadnju ili otpuštanje u okoliš. Zemlje s najviše odobrenja su SAD-e (196), Japan (182), Kanada (131), Meksiko (122), Australija (92), Južna Koreja (86), Novi Zeland (81) i EU (67).

Primjeri GMO-a i biotehnološki usjevi

Kimozin

Prvi biotehnološki usjev koji je dobio odobrenje za uporabu u SAD-u 1988. godine jest enzim kimozin, mliječni zgrušivač korišten za proizvodnju sira. Razvijen je kao zamjena za želučane membrane vađene iz želudaca teladi koje su hranjene mlijekom svojih majki. Kimozin je enzim napravljen od genetski modificiranih mikroba, koji se u vrlo malim količinama koristi za proizvodnju sira. Razvijen je kao odgovor na bojazan od manjka želučanih membrana zbog povećane potražnje za mesom, tj. smanjenja dostupnosti teladi. Tri kimozinska preparata odobrena su od 1997. godine, od kojih su dva bila uspješna na tržištu te su široko prihvaćena u SAD-u i Europi te se tvrdi da se nalaze u čak 90% sireva, iako ne u Francuskoj i Austriji (barem 2010. godine). (Teoretski ne ostaje u završnom proizvodu pa po definiciji navedenoj iznad ne pripada u GMO.)

FlavrSavr™ rajčica

Prvi komercijalni GM usjev (1994), uzgajan u SAD-u, bila je FlavrSavr™ rajčica. Napravila ju je tvrtka Calgene kako bi potisnula proizvodnju enzima koji je bio ključan za smekšavanje voća koje je od zrelog postajalo trulo. Ovo bi, u teoriji, omogućilo čekanje da voće sazrije prije stavljanja u ponudu, umjesto branja nezrelog voća te „prisilnog“ sazrijevanja pomoću tretmana etilenima. Odobreno je i prodavano u SAD-u te odobreno u UK (ali nikad prodavano) usprkos službeno izraženoj brizi zbog želučanih lezija primjećenih u istraživanjima na štakorima i upozorenjima o riziku stvaranja novih virusa. Drugi tipovi genetski modificiranih rajčica su razvijeni istovremeno kad i FlavrSavr™i istraživanja još uvijek traju. FlavrSavr™ je doživio komercijalnu propast te je povučen s tržišta 1997. godine uslijed prigovora da se prelako guli te da nema okusa. S obzirom na to da je razvijena kako bi dozvolila rajčicama da budu ubrane u normalnom stanju, zapravo ne spada ni u jednu kategoriju. Možda ju je moguće smatrati primjerom GM proizvoda koji je „rezistentan na stres“ kako je trebala suporiti starenje ili bi mogla ući u kategoriju „optimizacije biljke“.

Šećerna trska otporna na sušu

Ovo je primjer usjeva otpornog na stres. 2013. godine indonezijska Komisija za sigurnost genetski modificiranih proizvoda odobrila mu je komercijalizaciju. Ovaj proglas je značio da je Indonezija prva zemlja koja je dala dozvolu da se GM šećerna trska sadi i prodaje, s tim da se sadnja očekuje do 2014. godine.

Zlatna riža

2000. godine pokrenut je projekt kako bi zrna riže sadržavala beta-karoten kao protuteža manjku vitamina A, koji može uzrokovati sljepoću i smrt. Humanitarni projekt Zlatne riže ima iznimno plemenit cilj pomaganja siromašnim zajednicama, kojima je riža glavni proizvod i kojima je unos proizvoda s vitaminom A ograničen. To je primjer pokušaja optimizacije biljke. Sudeći prema web-stranici projekta, riža, koju proizvodi Syngenta, testirana je na Filipinima te može biti prodavana farmerima tijekom 2014., s namjerom širenja po Kini, Indiji, Bangladešu, Indoneziji i Vijetnamu, ako svi uvjeti budu ispunjeni. Međutim, u izvještaju Instituta za znanost u društvu datiranog 18.3.2009., izražena je stroga kritika metoda razvoja riže, očigledan nedostatak testova na životinjama, nedostatak publiciranih znanstvenih rezultata na testovima obavljenim u SAD-u između 2004. i 2009. i zabrinutost povezana s testovima koji uključuju djecu. Potreba za razvojem Zlatne riže je, isto tako, dovedena u pitanje u svjetlu uspješnog Programa vitamina A, organiziranog od strane UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Vijetnamu (1991.-1994.) i Nigeru (1992.-1994.) koji je pokazao da su mnoge namirnice bogate vitaminom A dostupne, ali su rijetko konzumirane te da su obrazovanje majki i raznolikost prehrane ključni. Lokalna rješenja na izazove opskrbe hranom su implementirana te su zaključci u obje zemlje bili kako je program samoodrživ te ga je moguće proširiti s lokalnim resursima. Priopćenje Syngente kako obustavlja svoje planove komercijalizacije Zlatne riže ostavilo je mjesta za zabrinutost da bi se projekt mogao nastaviti usprkos tome što je njezin razvoj ocijenjen nezadovoljavajućim i nesigurnim. (GMWatch, 2014.).

Ruconest je GM proizvod korišten kao injekcijski tretman za bolest koja se naziva nasljedna angiedema i koja uzrokuje bolno naticanje bilo gdje u tijelu i, ponekad, otežano disanje. Ovo stanje uzrokuje manjak proteina koji se zove „C1 inhibitor esteraze“. Ovo je primjer farmaceutskog GMO proizvoda, proizvedenog od tvrtke Pharming Group N.V. Aktivni sastojak konestat alfa radi se rekombinantnom DNK tehnologijom; zečevima se daju geni koji stvaranju konestat alfa, koji se onda može izlučiti iz njihova mlijeka. C1 inhibitor proizvodi su tradicionalno rađeni od ljudske krvi. Europska komisija dozvolila je Ruconest u prodaju u Europi u listopadu 2010. Testiran je na životinjama i ljudima što je pokazalo da može ublažiti simptome angioedeme u okviru sata ili dva, dok su oni s placebom također osjećali olakšanje, ali je to trajalo duže, četiri u jednom ispitivanju, osam u drugom. Ruconest se ne smije davati ljudima koji su alergični na zečeve ili koji primaju tretman za akutno zgrušavanje krvi. Najučestalija nuspojava su glavobolje, ali Ruconest može uzrokovati vrtoglavicu, nadraženost kože, iritaciju grla, bolove u trbuhu, proljev, mučninu, osip ili oticanje kože.

Detektiranje mina

Divlja biljka uročnjak genetski je modifirana u danskoj tvrtki Aresa, tako da može pocrveniti kad bude u kontaktu s dušikovim dioksidom koji često ulazi u zemlju putem nedetektiranih mina. GM biljka je testirana 2007. u Danskoj i Srbiji, ali je polučila nezadovoljavajuće rezultate te se od eksperimentiranja odustalo već 2008. Bioremedijacija je mnogo obećavala, ali su dosada pozitivni rezultati bili ograničeni.

Krumpir Amflora

Krumpir kojeg proizvodi njemačka tvrtka BASF je genetski modificiran da proizvodi prvenstveno amilopektin, škrob korišten u industriji papira, dok istovremeno eliminira krumpirovu normalnu proizvodnju manje korisnog škroba amiloze, preko gena koji također stvara otpornost na antibiotike. 2010. godine dobio je dozvolu od Europske komisije za sadnju u Europi, a radilo se o odluci koja je nadilazila jurisdikciju europskih ministara koji nisu uspjeli postići dogovor. Ovo je bio prvi GM usjev koji je dobio dozvolu za sadnju u EU otkad je GM kukuruz dobio zeleno svjetlo 1998. godine, no Amflora krumpir nije bio za ljudsku konzumaciju, nego za hranjenje životinja. Postojala je raširena bojazan vezana uz ovu dozvolu, posebno zbog svojstva koji se odnosi na otpornost antibioticima. Krumpir Amflora kultiviran je u Českoj (150 hektara), Švedskoj (80 hektara) i Njemačkoj (15 hektara), ali u 2011. Češka je prestala s uporabom, a Njemačka je smanjila sadnju na samo 2 hektara. U siječnju 2012. BASF je povukao ovaj krumpir s europskog tržišta te je kasnije prestao raditi na njegovom razvoju za europsko tržište, iako je Amflora i dalje imala odobrenje uzgajati ga u Europi do ožujka 2020. U međuvremenu, Mađarska, s potporom Francuske, Luksemburga, Austrije i Poljske poduzela je mjere na Središnjem sudu Europske Unije kako bi poništila odluku Komisije da dozvoli uporabu Amfolra krumpira utemeljujući svoj stav u vjerovanju kako on predstavlja rizik za ljudsko i životinjsko zdravlje te rizik okolišu. Sud je odlučio u njihovu korist u prosincu 2013. te je poništio odluke Komisije koje su se ticale odobrenja za plasiranje krumpira na tržište.

MON810

Pšenica otporna na štetočine, poznata kao MON810, koju proizvodi Monsanto je prvi GM usjev koji je dobio dozvolu za sadnju unutar EU 1998. godine. Njezina tržišna imena su Yieldguard™ i MaizeGuard™. Modificirana je pomoću gena cry1Ab od bakterije Bacillus thuringiensis kako bi oštetila insekte lepidopteran te pomoću izbora markera goxv247, cp4epsps (aroACP4) i nptII, prva dva da bi postala otporna na glifostatske herbicide, a druga dva da metabolizira antibiotike neomicin i kenamicin tijekom selekcije. MON810 nije jedinstven usjev, već serija njih koji se sastoje od 93 različita tipa navedeva u europskom Zajedničkom katalogu agrikulturnih biljnih vrsta iz 2008. godine. Dobio je odobrenje za uzgoj u EU za hranu, životinjsku hranu, prehrambene aditive, polen i uzgoj sjemenja. Postupci produženja odobrenja pri EU, koji je važio deset godina – sve do 2008., još uvijek su trajali krajem 2013. godine. Pojavila se duboka podjela među europskim državama vezana uz uzgoj usjeva. Šest zemalja: Španjolska, Češka, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Portugal koristile su MON810 2008. godine, što označava pad s obzirom na to da ih je osam koristilo usjev godinu dana ranije. Šest zemalja ga je zabranilo 2008.: Austrija, Francuska, Njemačka, Poljska, Mađarska i Grčka te su im se kasnije pridružili Luksemburg, Bugarska i Italija. Zabrana u Francuskoj je na Vrhovnom sudu odbačena 2013., ali, kao što je nebrojeno mnogo puta preneseno u medijima, Predsjednik F. Hollande i njegova Vlada ostali su pri čvrstom stajalištu da zabrana mora ostati na snazi. Njemačka zabrana je bila uspješnija te je održana na snazi čak i kad ju je Monsanto doveo u pitanje na sudu. Grčka je jedna od zemalja koja je zabranila sorte MON810. Grčka je zastupala stav, s dokumentacijom koja bi ga potkrijepila, da „neposredna opasnost za okoliš i ljudsko zdravlje proizlazi iz marketinga i uzgoja sjemenja hibrida kukuruza s transgenskim MON810...“ Grčka je vraćala na tapet ovaj slučaj više puta između 2006. i 2012. godine. Europska komisija je makla zabranu na temelju znanstvenog mišljenja Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA), no do 2013. nikakav postupak nije pokrenut protiv Grčke da ih prisili da maknu zabranu, a postupak Monsanta da produži odobrenjeje još uvijek je nedovršen.

Otpornost na herbicide

Monsanto je pionir u polju genetske modifikacije usjeva koji su otporni na najprodavaniji herbicid, Roundup^®, u Hrvatskoj poznat kao Cikodor, prvi put razvijen još 1974. Roundup Ready^® (RR) sojin grah je komercijaliziran 1996., s alfalafom, kukuruzom, pamukom, kanolom i šećernom repom. Sudeći prema web-stranici Monsanta: „Ovo znači da možete prskati Roundup agrikulturalne herbicide na biljke od klijanja do cvjetanja s nenadmašnom kontrolom korova, dokazanom sigurnošću usjeva i maksimalnim potencijalom za urod.“ Prednosti? „Maksimalna prilika za profitom bez obrade i Roundup Ready sustav. Efikasnost – sa smanjenom obradom i s nenadmašnim sustavom kontrole korova i fleksibilnosti, dobijete više vremena baviti se poslovima na kojima ste potrebniji. Pogodnost – sustav je jednostavan, kontrola korova izuzima brigu iz procesa proizvodnje usjeva.“ Jedan od Monsantovih argumenata za RR usjeve jest da je manje herbicida potrebno za kontrolu korova. Postoji mnogo izvještaja kako je kod GM usjeva rezistentnih na herbicide došlo do povećanja uporabe herbicida, što se povezuje s pojavom tzv. „superkorova“ koji su razvili otpor na herbicide. Ovo je opisano, na primjer, u djelu Charlesa Benbrooka (2012.) – „Utjecaji genetski modificiranih usjeva na uporabu pesticida u SAD-u – prvih 16 godina“ te u NGO izvještaju iz Brazila od Gersona Teixeire, naslovljenog „Deset godina (legaliziranih) GM usjeva“ (prosinac 2013.), koji opisuje kako se uporaba pesticida povećala oko 190% tijekom GM perioda, ali se prinos usjeva za soju, na primjer, povećao tek za 4%, u usporedbi s periodom između 1992. do 2003. (prije nego što je GM bio legalan) kad se povećao za 31%.

Glifosat

Aktivni sastojak Roundup-a^® jest glifosat. U SAD-u, proizvodi koji sadrže glifosat se posebno označavaju, upozoravajući kupce: da ne gutaju herbicid, da koriste zaštitnu odjeću kad ga koriste te da ne ulaze u polje koje je poprskano barem četiri sata nakon prskanja. Sam po sebi, glifosat se smatra samo umjereno otrovnim, ali pomiješan s radikalima za primjenu, okolnosti se mijenjaju te tad postaje opasan i čak smrtonosan za ljude koji ga konzumiraju.

Glifosatski herbicidi najkorišteniji su u svijetu te se mnogo koriste u Hrvatskoj i na Hvaru. Monsantov patent za Roundup^® istekao je 2000. godine pa druge tvrtke pored Monsanta sad proizvode glifosatske herbicide, posljedično proširujući potencijalno tržište za Roundup Ready^® usjeve. Tragovi glifosata nađeni su u žitaricama i kruhu u Ujedinjenom Kraljevstvu 2012. godine. Iako su količine bile male, ispod europskog maksimalnog dozvoljenog nivoa reziduala od 10-20 mg/kg, znanstvenici i kompanije uključeni u priču izrazili su zabrinutost. Istraživanje iz Kanade, objavljeno 2011., pokazalo je da su ostaci glifosata prisutni u ljudskom urinu te da se prenose s trudnica na embrije, a građani Berlina, istovremeno, u urinu imaju značajno veću koncentraciju razine glifosata od one koja je dozvoljena u pitkoj vodi u Njemačkoj. Ostaci glifosata nađeni su u mokraći ljudi 18 testiranih europskih zemalja, s prosjekom od 44%, ali čak 70% ljudi u Njemačkoj, Britaniji i Poljskoj. Postoje rizici za ljudsko zdravlje, primjerice opasnost od herbicida u sinergiji s želučanim bakterijama ljudi i drugih sisavaca. Sumnja se da glifosat pospješuje rak dojke, a ovaj rizik se posebno veže u konzumaciju soje.

Prema Monsantu (2003), glifosat nije prijetnja za zalihe pitke vode. SZO se očigledno složila s tom tvrdnjom. U svojim Smjernicama za kvalitetu pitke vode (4. izdanje, 2011.), nikakva smjernica nije navedena za ograničenje glifosata u pitkoj vodi, s obrazloženjem da se „javlja u pitkoj vodi u količinama koje su daleko ispod onih koje bi potaknule zabrinutost za zdravlje“. Bilo kako bilo, Eureau, koji predstavlja europsku pitku vodu, otpad i operatere vodnih servisa, uključio je glifosat u osam najčešćih pesticida koji uzrokuju probleme u rijekama u svom izvješću „Održavanje izvora pitke vode sigurnima od pesticida“ (travanj 2001.). Studija iz 2011. iz Španjolske pokazala je da glifosat dostiže u podzemne vode, s 41% uzoraka podzemnih voda s tragovima glifosata, u nekim uzorcima čak 2.5 μg/L, s prosječnom koncentracijom od 200 ng/L. Limit pesticida u tekućoj vodi u EU iznosi 0.1 μg/L za jedan pesticid i 0.5 μg/L za sve pesticide. UK ima stroge kriterije za pitku vodu u skladu s EU zakonodavstvom. SAD dozvoljava više, s maskimalnom razinom ograničenja glifostata i pitkoj vodi na 0.7mg/L za odrasle.

Koristi za farmere?

Održiva poljoprivreda

Ključan faktor u održivoj poljoprivredi je žetva sjemenja kojom poljoprivrednici uzimaju sjemenje iz trenutnih usjeva kako bi ih sadili u budućnosti. Ovo zasigurno smanjuje njihovu cijenu. GM tvrtke su patentirale svoja sjemenja, zabranjujući ustoličenu praksu. Monsanto je čak tužio 145 farmera u SAD-u od 1997. zbog povrede njihovih patenata i od 11 slučajeva koji su žavršili na sudu, sve su presude bile u Monsantovu korist. Kad se prva generacija Roundup Ready^® soje depatentira 2015. godine, farmeri će moći čuvati i ponovno koristiti sjemenje od usjeva 2014., ali su upozoreni od Monsanta da provjere sa svojim dobavljačima je li sjemenje iz pojedinog usjeva prikladno za ponovno korištenje. Syngentina Zlatna riža je jedan usjev čije sjemenje neće biti patentirano da zabrani korištenje. Kako bi uspostavili potpunu kontrolu nad tržištem sjemenja, Monsanto je odlučio razviti sterilno sjemenje, nazvano „tehnologija Terminatora“, ali dosad nije komercijalizirano i na web stranici je navedeno da ni ne planiraju učiniti to.

U tandemu s zabranom ponovnog korištenja sjemenja, cijene GM sjemenja su porasle tijekom godina, što je uzrokovalo rastući financijski pritisak na farmere. U međuvremenu, neke od tvrtki koje posjeduju najprodavanije sjemenje su patentirale vlastito ne-GM sjeme te su, u još jednom činu restrikcije, povukli uspješno ne-GM sjemenje s tržišta kako bi smanjili natjecanje za GM sjeme. Pisalo se kako je ovakva restriktivna dominacija tržišta sjemenja jednaka dostupnosti „Terminator“ sjemenja, posebno u Indiji.

Epidemija samoubojstava među populacijom poljoprivrednika u Indiji pripisana je financijskim pritiscima stvorenima od GM poljoprivrede i njihovog sustava promocije sjemenja. Od 1995., smatra se da je nekih 270 000 farmera počinilo samoubojstvo u Indiji. Nerealno bi bilo tvrditi da su uzrok svih ovih smrti GM usjevi, posebno Bt pamuk, ali Monsantove tvrdnje da smrti nemaju veze s GM usjevima isto ne drže vodu, s obzirom na porast stopa samoubojstava u regijama uzgoja pamuka i ekonomske nedaće koje proizlaze iz politike ponovnog ne-korištenja GM sjemenja te potreba pamuka za posebnim navodnjavanjem koje su izvan dosega i mogućnosti mnogih farmera. Izraženo najpozitivnijim tonovima, možemo reći kako GM usjevi nisu učinili ništa kako bi smanjili rastući broj suicida među indijskim poljoprivrednicima

2010. godine, američka Komisija za vrijednosnice i razmjenu započela je istragu Monsantovog poslovanja s glifostatskim herbicidima, koncentrirajući se na novčane poticaje isplaćene distributerima Roundup-a 2009. i 2010. Ovo je slijedilo istragu Ministarstva pravosuđa prethodne godine o mogućim protu-kompetitivnim praksama vezanim uz posao sa sojom otpornom na herbicide. Ova istraga je potiho zaključena 2012. godine.

Sudeći prema izvještaju iz časopisa Europske znanosti o okolišu (2013), studija provedena u četiri zemlje došla je zaključka kako promocija i porast korištenja GM sjemenja ima za posljedicu smanjenje mogućnosti izbora sjemenja za farmera u zemljama koje su prihvatile GM za razliku od triju zemalja koje nisu:

„Naše analize pokazuju da nema materijalnih dokaza u prilog tvrdnji da farmerima koji žive u europskim zemljama bez ili s visoko reguliranim pristupom GM usjevima opadaju mogućnosti za nabavu sjemenja čemu prethode kompetitivne prednosti u terminima prinosa od sredine 90-ih kad su GM sorte predstavljene na drugim tržištima. Situacije se promijenila u pozitivnom smjeru posebno u Njemačkoj gdje se povećala ponuda sorti kukuruza. U Austriji je također primijećeno povećanje ponude sorti, dok je u Švicarskoj stanje ostalo isto. Ukratko, može se sigurno zaključiti da su, u tri zemlje koji nisu prihvatile GM, farmeri imali više sorti kukuruza na raspolaganju u trenutku mjerenja nego u 90-ima, usprkos ograničenju GM kukuruza, dok se u Španjolskoj, jedinoj zemlji koja je prigrlila GM, ukupan broj sorti smanjio. Od 2003., svake godine u prosjeku 49% novih sorti kukuruza su GM usjevi, a sve sorte koje izađu iz uporabe su ne-GM sorte. S ovakvim razvojem, Španjolska nalikuje SAD-u gdje danas izbor postoji samo u sve manjem broju GM sorti...“

Neuspjesi usjeva

Prinosi su različiti za različite usjeve. Uobičajen obrazac je da se prinosi povećaju prvih par godina te da onda padnu. Također je sugerirano da GM sjemenje iziskuje mnogo vremena za razvoj, a za to vrijeme je moguće razviti bolje verzije konvencionalnog sjemenja koje povećava prinose. 2008. je objavljeno kako su istraživanja u SAD-u pokazala da je GM RR soja bila smanjenih prinosa u usporedbi s konvencinalnom sojom, a Monsanto je tvrdio da je to zbog partikulatne sorte koja nije dizajnirana da daje velike prinose, no rekli su da rade na jednoj koja hoće. Slične rezultate pokazala je kanola u australskim ispitivanjima. Bt pamuk u Indiji je pokazalo povećane prinose prve četiri godine nakon uvođenja 2002., zatim sigurno opadanje od sezone 2008.-2009. do sezone 2012.-2013. Tvrdi se kako je organski pamuk vredniji usjev od GM ili konvencionalnog pamuka i da u periodu od 3 godine donosi više profita farmerima. Prinosi GM kukuruza bili su varijabilni pa neki izvještaji ukazuju na to da vrijednost GM kukuruznih usjeva leži u smanjenju gubitaka u lošim godinama, a ne povećanju prinosa u dobrim godinama. Nedavno istraživanje daje naslutiti kako ne-GMO hibridi kukuruznih sorti daju jednake ili veće prinose od GM sorti.

Određivanje uzroka u razlikama prinosa nije jednostavno, kao što kaže tekst iz 2009. publiciran od strane Zajednice zabrinutih znanstvenika, naslovljen „Nesposoban da urodi“. Njihovo istraživanje je procjenjivalo uspješnost GE usjeva do tog trenutka te su zaključili da su usjevi bili neuspješni u stvaranju većih prinosa te da ne se ne može očekivati da će činiti to u budućnosti, iako imaju teoretskog potencijala da dramatično povećaju prinose.

Jedan od problema povezanih s neuspjelim prinosima je povećana otpornost na herbicide i štetočinske toksine koje nose GM bilje. Pretpostavka da gradnja otpornosti na štetočine moće pospješiti prinose usjeva i njihovu sigurnost dovedena je ozbiljno u pitanje 2003. kad je postalo jasno ne samo da neki insekti/štetočine razvijaju otpornost na toksine, nego zapravo funkcioniraju još i bolje pod njihovim djelovanjem. 2011. je obznanjeno kako je barem osim vrsta insekata razvilo otpornost na Bt toksin. Otpornost na pesticide i Ht GMO je rezultirala pojavom i širenjem tzv. „superkorova“. 2011., Institut znanosti u društvu objavio je izvještaj u kojem navode da su otporni korovi prekrili oko 4.5 milijuna hektara u SAD-u te otprilike 120 milijuna hektara diljem svijeta. Osim što vodi povećanju uporabe pesticida, postoje prijedlozi da se razvije GM biljka otporna na različite herbicide kojima se može boriti protiv superkorova. U prosincu 2013., američka Zajednica zabrinutih znanstvenika izdala je izvještaj kojim predlažu rješenja kako se problem ne bi oteo kontroli – i kako bi se bioindustrija spriječila u pogoršanju postojećih problema.

Utjecaji na okoliš

Edinformatika (2004.) predstavila je neke od opasnosti: „Potencijalni utjecaj na okoliš: nepredviđeni transfer transgena putem križne polinacije, nepoznati efekti na druge organizme (npr. zemljane mikrobe), gubitak flore i raznolikosti faune“.

Naglasak na uništavanju korova s herbicidima ne uzima u obzir efekte na insekte i divlje životinje, od kojih svi imaju ulogu u prirodnim ciklusima koji čine naš svijet. Postoji izvještaj o smanjenju broja kraljevskih leptira (2012.), a smatra se da je to posljedica uporabe herbicida zajedno s Ht usjevima. Potencijalna opasnost za kraljevske leptira bila je već naglašen u radu publiciranom na Sveučištu Cornell 1999. godine. Epidemija poznata kao „poremećaj propadanja kolonije“, u kojoj pčele umiru u velikim brojevima, je se objašnjena, barem djelomice, uporabom GMO-a, na primjer u članku Gunthera Latscha na Spiegel Online International iz 2007., u postu Craiga Mackintosha na websitu Celsias također 2007. te izvješću Brit Amos, publiciranom na Global Research Website 2011. godine. Ovi članci su, u globalu, oprezni kad navode GMO-e kao mogući uzrok smanjenja broja pčela, među drugim faktorima. Istraživanja provedena u Njemačkoj (izvješće iz 2009.) su specifičnije implicirala polen iz GM kukuruza kao snažan faktor u propadanju kolonija, dok su istraživanja publicirana 2013. pokazala kako GMO-i možda uzrokuju neželjene promjene u medonosnim pčelama.

Onečišćenje

U SAD-u, genetski napravljeni Roundup Ready^® (RR) alfalfa dobio je dozvolu za sadnju 2011., ali do rujna 2013. sijeno s konvencionalne farme je dobilo zabranu izvoza zbog GM alfalfa onečišćenja. Ranije 2013. godine, nedozvoljeni soj GM RR pšenice je pronađen na farmi u Oregonu – nakon što je prošao terenska ispitivanja u 16 različitih zemalja još davne 1998. do 2005. Nalaz je objavilo američko Ministarstvo poljoprivrede u svibnju 2013. GM kanola navodno raste u divljine te se ubrzano širi po SAD-u 2010., te naveliko 2012. Onečišćenje ljudske hrane sa StarLink-om™, Bt kukuruzom kojeg proizvodi Aventis CropScience (kojeg je kasnije kupio Bayer) i koji je dobio uporabnu dozvolu za životinjsku hranu 1998., uzrokovao je opoziv te su uvoznici poput Japana i Koreje odbili kukuruz iz SAD-a, osim kad su bili sigurni da nije onečišćen StarLink-om™. Naknadno je izvršni direktor Avantis Cropscience-a priznao da StarLink™ možda nikad neće biti izbačen iz ljudske hrane. Registar GM onečišćenja konstantno ažurira listu GMO-a koje je moguće pronaći u hrani i na mjestima gdje se to ne bi trebalo događati. StarLink™ je jedan on nekolicine GMO onečišćivača koje je moguće pronaći u hrani koja se uvozila u Saudijsku Arabiju između 2009. i 2010., kako prenose saudijski istraživači 2013. U studenom 2013., GMWatch je izvijestio da se GM usjevi šire bez kontrole u mnogim zemljama.

Znanstvenici su već dugo zabrinuti zbog mogućnosti „horizontalnog transfera“ gena biljaka koje sadrže viralne transgene, kako je preneseno u radu iz 2004. od EcoNexusa. Postoji, također, velika briga o transferu GE otpornosti antibioticima u vodene organizme, što je identificirano u Kini (2012.) i što „predstavlja značajan izazov za ljudsko zdravlje“.

Ekološki poljoprivrednici su direktne žrtve izbjegavanja GMO-a jer gube certifikat organičnosti ako se pokaže da su im usjevi kontaminirani GM materijalom. Španjolska je najveći komercijalni uzgajivač u Europi i tvrdi se da provodi 42% svih terenskih ispitivanja GM usjeva u Europi. Kad ekološki uzgajivači izgube svoj certifikat GMO onečišćenjem, imaju teškoće pri tužbama za štetu i kompenzaciju zato što nema odredbe koja to regulira ni u španjolskom, ni u europskom zakonodavstvu. U siječnju 2014., ekološki farmer iz Australije, Steve Marsh, ušao je u proces protiv svog susjeda kad je izgubio svoj certifikat uslijed zagađenja sa susjedova GM usjeva uljane repice.

Jesu li GM usjevi sigurni?

Tri su moguća odgovora: da, ne, ne zna se. Pitanje, zapravo, pokriva mnogo toga, s obzirom na to da postoji na tisuće GM sjemenki i prehrambenih proizvoda koji su vezani ne samo za ljudsko zdravlje, već i životinjsko te okoliš. Jesu li GM usjevi sigurni za jedno od toga ili sve?

Propaganda nije nikakav dokaz. Izvještaj iz 2012. ISAAA-e slavodobitno je proglasio „17. godinu uspješne komercijalizacije biotehnoloških usjeva“, ponavljajući da porast stope GM usjeva označava „sigurnost i povjerenje milijuna farmera diljem svijeta“ i „činjenicu da biotehnološki usjevi nude održivost te druge prednosti za društvo, ekonomiju i okoliš“. Teško da se ovo može reći. Navodni komercijalni rast može se više pripisati upornom marketinškom i političkom pritisku na zemlje diljem svijeta ne bi li prihvatile GM razvojne obrasce u poljoprivredi.

Naposljetku, globalno široka prodaja duhana i brze hrane nije ove proizvode učinila sigurnima i zdravima. To je samo dokaz marketinške moći i lakovjernosti velike većine potrošača.

Pitanje sigurnosti je u središtu GMO kontroverze vezane uz ljudsku i životinjsku prehranu.

Jesu li sigurnosne razine sigurne?

Kad se sigurnost definira u terminima kemikalija, otrova i pesticida, znanstvenici i vlade postavljaju granice koje, kako oni tvrde, neće izazvati štetu, bilo ljudima, životinjama ili okolišu. Ove granične razine su teoretske. To objašnjava razlike u granicama koje postavljaju različite zemlje. U praksi, kombinacija efekata kemikalija u danoj situaciji može biti bitno različita od one koja se očekuje na temelju zaključaka laboratorijskih eksperimenata. Usprkos predviđenim dobitima, većina GM proizvoda je još u eksperimentalnoj fazi. Vrlo malo od tisuća proizvoda je došlo u fazu komercijalizacije. Sudeći prema SZO: „Trenutno dostupna GM hrana dolazi pretežito od biljki, ali će u budućnosti dolaziti od GM mikroorganizama ili GM životinja. Najzanimljiviji GM usjevi su razvijeni da povećaju prinose, tako što im se razvila otpornost na bolesti ili povećala tolerancija na herbicide. U budućnosti, genetska modifikacija imat će za cilj promijeniti hranidbeni sastav namirnica, smanjujući njihov alergijski potencijal ili povećavajući efikasnost sustava proizvodnje hrane. Svaka GM namirnica bi trebala proći provjeru prije nego što se pusti na tržište. Postoje smjernice FAO/SZO Kodeksa za analizu rizika GM hrane“. Biofortificirani usjevi su pušteni na tržište u nerazvijenim zemljama otprilike 2002., što je bio prvi korak prema snabdijevanju stanovništva tim proizvodima. 2013. transgenski biofortificirana riža, pojačana vitaminom A puštena je u prodaju na Filipinima i u Bangladešu, Indoneziji te Indiji.

Nema negativnih utjecaja za sad?

Najčešći argument za sigurnost GM usjeva je onaj koji kaže da u posljednjih dvadesetak godina nije detektiran nikakav nepoželjan utjecaj na ljudsko zdravlje. Ovo se olako tvrdi i teško demantira. Međutim, to nije dokaz da je GM hrana sigurna. GM hrana se ne testira na ljudima prije prodaje. Nepovoljni utjecaji na zdravlje koji nisu neposredni mogu se javiti, ali ih je teško specificirati, uzimajući u obzir brojnost faktora koji su uključeni priču. Zbog ovoga je, na primjer, duhanskim kompanijama pošlo za rukom poricati da njihovi proizvodi štete ljudskom zdravlju godinama (što je uvjerljivo opisano od SZO i australskog supersite-a kontrole duhana), usprkos mučno prikupljenim dokazima koji su sugerirali suprotno. Talidomid, inicijalno proizveden kao antikonvulzivni lijek, prodavan je u direktnoj prodaji od 1957. kao bezopasan sedativ koji može ublažiti jutarnju mučninu kod trudnica i pomoći kod nesanice, kašlja, prehlade i glavobolje. Do 1959. povezan je s nepoželjnim živčanim reakcijama te deformacijama pri rođenju – 10 000 njih diljem svijeta. 1961., povučen je s tržišta, iako je još uvijek prodavan u Kanadi do 1963. U vremenu kad je talidomid razvijen, ispitivanja potencijalne štete nerođenoj djeci nisu bila dio procedure. Od tada, procedure kliničkih testiranja su postale bolje , ali kako je lijek proizveden da poveća profit tvrtke koja ga je stvorila, kao uostalom i većina drugih lijekova, možemo se zapitati – je li ovako tragičan eksperiment uopće bio potreban?

Postoji mnogo istraživačkih projekata koji daju naslutiti da se uz GM tehnologiju vežu rizici za zdravlje. Ova su istraživanja često ismijavana od strane onih koji podržavaju GM, ali njihov obim postojano raste. Primjer takvog istraživanja je znanstveni rad objavljen krajem 2012., koji je podigao svijest o tome kako glavni GM usjevi s dozvolom komercijalizacije preko 20 godina imaju potencijalno opasne virusne gene. 21. listopada 2012. ,Europska mreža znanstvenika za odgovornost u društvu i okolišu izdala je izjavu u kojoj kažu kako GM hrana nije sigurna te kako postojeća istraživanja bude zabrinutost. Do 30. listopada 2013., 297 znanstvenika je potpisalo potporu toj izjavi.

GM i konvencionalna hrana

U SAD-u, GM hrana se smatra, u suštini, jednakom konvencionalnim proizvodima i zato se ne označava posebnim etiketama. Pretpostavke na kojima ova odluka počiva moguće je dovesti u pitanje. Prvo, postoji mogućnost da se tvari koje su promijenjene genetski razlikuju u svojoj srži od onih koje nisu. Drugo, da bismo prihvatili premisu da „nikakvi negativni utjecajni nisu detektirani“ s GM hranom, morali bismo prihvatiti istu tvrdnju vezanu uz hranu proizvedenu pomoću kemijskih pesticida i fertilizatora. Je li prosječna američka prehrana bila savršena za zdravlje u posljednjih stotinjak godina? Ili Amerikanci pate od gojaznosti, dijabetesa tipa-2, gihta, alergija, srčanih problema i ostalih bolesti koje su možda povezane s prehranom? Ancel Keys je, pred kraj Drugog svjetskog rata, primijetio kako je američka prehrana inferiorna mediteranskoj u terminima zdravstvenih posljedica iako Amerikanci imaju veće prihode te mogu više potrošiti na hranu.

Tzv. konvencionalna poljoprivreda koja koristi kemijske fertilizatore i pesticide dugo vremena izaziva zabrinutost. UN-ova Organizacija za hranu i agrikulturu je upozorila: „Pokazano je da visoka vanjska konvencionalna poljoprivreda rezultira u većim ekološkim poremećajima i slabije je održiva u usporedbi s niskom vanjskom poljoprivredom unosa (LEIA) te ekološkim poljoprivrednim sustavima. LEIA sustavi imaju visoku genetsku raznolikost i raznolikost kultura, koriste resurse više puta te eikasno recikliraju nutrijente i minerale (Altineri, 1999.).“ U istom izvješću, prilike koje nudi genetski inženjering su opisane s optimizmom, što iznenađuje kad se usporedi s citiranim prednostima, s primjerima poput Kube za uspješnu ekološku poljoprivredu. Temelj za konvencionalnu poljoprivredu je golema produkcija, što je stvorilo probleme poput monokulture (manjak raznolikosti usjeva) i osiromašenje minerala zemlje. Zemlje pate od osiromašenja mineralima, za koju se smatra da uzrokuje siromaštvo nutrijentima. Sustav se mora kritizirati na razumnim temeljima, nudeći održive alternative.

Ajmo iskreno

Najtočniji odgovor na pitanje jesu li GMO-i sigurni jest „ne znamo“. Mislim, stoga, da bi princip opreznosti trebao biti na djelu, posebno zato što postoji mnogo indikatora koji upućuju na to da su GM proizvodi opasni na mnogo načina. Nitko ne bi trebao riskirati s ljudskim i životinjskim zdravljem te okolišem.

Prisilno hranjenje GMO-a

U SAD-u GM usjevi se promoviraju beskrupolozno, tako da se procjenjuje da 80% proizvedene hrane u zemlji sadži neki sastojak iz GM usjeva. Etiketiranje GM proizvoda nije obavezno u SAD-u. Sudeći prema podacima Sveučilišta u Koloradu iz 2010. (i ažuriranih 2013.), argumenti protiv etiketiranja uključuju „Etikete za GE hranu impliciraju upozorenje o utjecajima na zdravlje, a nije opažena razlika između GE i konvencionalne hrane“ i „Etiketiranje GE hrane da bi se ispunile želje nekih potrošača bi koštalo sve potrošače. Iskustva s obaveznim etiketiranjem u EU, Japanu i Novom Zelandu nije rezultiralo u povećanju izbora potrošača. Upravo suprotno, ponuđači su makli GE proizvode s polica zbog percipirane averzije potrošača prema GE proizvodima (Carter i Gruere, 2003.)“. Monsanto, najveći proizvođač GM sjemenja, odobrava trenutnu politiku Vlade SAD-a glede etiketiranja hrane i izbor nekih kompanija da voljno etiketiraju svoje proizvode, ali opiru se obvezatnom etiketiranju: „Suprostavljamo se trenutnim inicijativama da se obavezno etiketiraju sastojci razvijeni iz GM sjemenja u odsustvu demostriranih rizika. Takvo obavezno etiketiranje može implicirati da je hrana koja sadrži ove sastojke u nekim pogledima inferiorna konvencionalnoj ili organskoj“.

Javna opozicija GMO-u

Ipak, javno mnijenje u SAD-u se poburkalo: u lipnju 2013. država Washington je izdala prijedlog zakona nazvanog „Inicijativa br. 522“, koji za cilj ima ozakoniti etiketiranje da se mogu identificirati proizvodi koji sadrže GM sastojke, djelomice kako bi se ljudima dozvolilo da naprave informirani izbor što će jesti, a djelomice zato da se bolje nadgledaju dugoročni efekti GM hrane na okoliš i ljudsko zdravlje. Mjera je očito dobila jaku javnu podršku, tako da je nekih 13 000 ljudi doniralo svoti od 8.4 milijuna $ namijenjenoj borbi za ovaj cilj, dok su njihovi protivnici (koji su navodno prekršili zakone financiranja kampanja) prikupili gotovo 3 puta više, poglavito zbog biotehnoloških tvrtki s samo 4 individualne donacije. Prijedlog zakona je poražen s 895 557 naspram 857 511 glasova (51.09% - 48.91%). Sličan prijedlog je, isto tako, tijesno poražen u Kaliforniji u studenom 2012., uspjeh koji je koštao protivnike zakona nekih 45.6 milijuna $. Iako su Maine i Conneticut donijeli zakon o GM etiketiranju tijekom 2013., nisu poduzeli mjere dok ih se provedu druge države. Krajem 2013., Oregon je pobijedio pravnu bitku na Vrhovnom sudu da se prikupe poptpisi kako bi se organizirao referendum o pitanju.

Agresivan marketing GMO-a

Diljem svijeta, tvrtke koje proizvode GMO, s potporom Vlade SAD-a, guraju svoje proizvode potrošačima s neumornom gorljivošću. Europa je bila prisiljena prihvatiti uvoz GM proizvoda zbog „zakona o slobodnoj trgovini“. Ovo se uglavnom odnosi na životinjsku hranu, ali je utjecalo i na ljudsku hranu. 4. prosinca 2008., Vijeće ministara EU jednoglasno je prihvatilo izvješće naslovljeno „Zaključci o GMO“ gdje su potvrdili rezervacije vezane uz trenutni sustav odobravanja, kao i prava država članica da zabrane kultivaciju GMO-a pod određenim uvjetima. Po trenutno važećim zakonima EU, pa i hrvatskim zakonima, 49 različitih sorti GMO-a imaju dozvolu biti prisutni u proizvodima prodavanima u EU te do granice od 0.9% ne moraju biti etiketirani. Ovo se događa zato što je postalo nemoguće zabraniti širenje tragova GMO-a gdje nužno nisu dobrodošli: EC regulativa 1829/2003 EU Parlamenta o GM hrani“ (22. rujna 2003.), klauzula 24: „Usprkos činjenici da neki operateri izbjegavaju koristiti GM hranu, takav materijal može u malim količinama biti prisutan u konvencionalnoj hrani kao rezultat sporedne i tehnološki neizbježne prisutnosti tijekom proizvodnje sjemenja, kultivacije, žetve, prijenosa ili procesiranja. U takvim slučajevima, ovakva hrana ne smije biti podložna obaveznom etiketiranju ove regulative. Da bi se ispunio ovaj cilj, granična vrijednost bi trebala biti postavljena za sporednu i tehnološki neizbježnu prisutnost GM materijala u hrani, onda kad je promocija takvog materijala dozvoljena u zajednici i kad se prisutnost tolerira u svjetlu ove regulative“. Dok se strogi zakoni o etiketiranju primjenjuju da većinu hrane u EU od 2004., meso, mlijeko i jaja su izuzet od toga.

Očigledno, GM tvrtke i Vlada SAD-a nisu sigurni da će poljoprivrednici i potrošači prihvatiti GM proizvode vlastitom voljom ako imaju izbora. Ovo moćno lobiranje, da ne kažemo zlostavljanje, podsjeća na stih Bob Dylana „novac ne govori, on psuje“ (It's all right Ma, I'm only bleeding, 1965.).

Sloboda izbora, ljudsko pravo

Dopustiti GMO u životinjskoj hrani, a ne ljudskoj je alarmantan princip, s obzirom na to da su životinje također dio ljudskog hranidbenog lanca. Također je alarmantan koncept da je intruzija GMO-a u ne-GMO neizbježna pa se zato može tolerirati. Kad se skandal s StarLink-om™ razotkrivao, Aventis je, hoteći riješiti vlastite probleme, molio za odobrenje GM kukuruza u ljudskoj hrani. Slično tome, australski ekološki farmer, Steve Marsh je čuo da bi labavljenje regulacie za organske certifikate kako bi se odobrile intruzije GMO-a pomoglo riješiti problem suživota između GM i ekoloških farmi.

Na ovaj se način dovodi u pitanje sloboda izbora potrošača. Pravo donijeti informiranu odluku o tome što jesti i čime hraniti djecu, goste i životinje se sve više dovodi u pitanje te je, u određenom smislu, već i nestalo. Svijet je prisilno hranjen GMO-om, htjeli – ne htjeli.

GMO-i i Hrvatska

Hrvatska Vlada i ljudi su rezolutno protiv sadnje GMO usjeva u Hrvatskoj. Pod pritiskom Vlade SAD-a, koja je 2001. prijetila poduzeti mjere protiv Hrvatske putem Svjetske trgovinske organizacije, Vlada RH konačno je odustala od prijedloga da zabrani sav GM uvoz. Bilo kako bilo, 2008. Hrvatska se proglasila GM-slobodnom.

U rujnu 2003. usvojen je Zakon o zaštiti okoliša koji je onemogućio sadnju GM usjeva. Onda se doznalo da je sjemenje za hibridni kukuruz (PR34G13), kojeg dostavlja biotehnološka tvrtka Pionir i koja ima hrvatsku podružnicu, kontaminirano s GMO-ima. Vlada RH je odlučila da polja s kontaminiranim usjevima budu uništena i platila je odštetu oštećenim poljoprivrednicima jer je Pionir odbio preuzeti odgovornost za onečišćenje. Ipak, čini se da problem nije riješen jer je iduće godine Mađarska vratila 6 kamiona punih GM-kontaminiranim kukuruzom uvezenih iz Slavonije nazad u Hrvatsku (pregled – Gdje smo nakon 10 godina komercijalne proizvodnje GM usjeva? – Marija Jošt, publicirano na Ajda Vrzdenec web-stranici, 2006.).

Marijan Jošt, umirovljeni sveučilišni profesor genetike bilja i predsjednik Hrvatske udruge za organsku poljoprivredu (BIOS), definirao je probleme GMO-a i razloge zašto Hrvatska ne bi trebala prigrliti ih u svom radu iz 2005. godine (objavljenom u Sjemenarstvo 22, 2005., 1-2) te je 2009. pozvao tek osnovani Odbor za GMO da bude proaktivan, naglašavajući kako GMO usjevi ne mogu koegzistirati s konvencionalnim farmama (publicirano u Nexus, 2009., 38, 8-10). Slično tome, 2010. godine, katoličko glasilo Glas Koncila pisalo je protiv GM proizvoda na temelju konstantnog protivljenja hrvatskih građana.

GMO-i u Hrvatskoj, članu EU

Ušavši u EU u srpnju 2013., Vlada RH obvezala se na poštivanje EU zakona, što je postepeni proces jo od 2004., a posebno se odnosi na dozvoljene tragove do 0.9% GMO-a u proizvodima koje ne moraju biti deklarirani. Pri ulasku u EU, donesen je zakon koji dozvoljava GM hranu za stoku u zemlji, pod uvjetom da mora biti deklarirana vlastima unutar 30 dana od plasiranja na tržište.

Krajem 2013., hrvatski tisak i Hrvatski pčelarski savez negativno su reagirali na vijesti da Monsanto priprema trajno zastupništvo u Hrvatskoj, izražavajući negodovanje pri pomisli da će Monsanto početi prodavati svoje GM sjemenje u Hrvatskoj. Druge biotehnološke tvrtke, uključujući Pionir, Dow AgroSciences i BASF su već etablirani u Hrvatskoj. BASF je prisutan od 1998. 2013. Dow AgroSciences predstavio je svoj herbicid Lancelot 450 WG i neke druge proizvode hrvatskom tržištu u seminaru „Dani Polja“, organiziranom od strane društva „Agroklub“. Kao odgovor na medijske reakcije protiv Monsantovog sjemenja, pozitivan prijedlog je sugeriran kao incijacija obnove hrvatske proizvodnje sjemenja, tako da se više neće morati oslanjati na uvezeno sjemenje.

Pitanje GMO-a nije spomenuto u šest stranica dugom pamfletu koji je izdan prije referenduma održanog 22. siječnja 2012. kad su hrvatski građani odlučivali o ulasku u EU. Članstvo u EU je predstavljeno kao prilika za hrvatsku poljoprivredu da iskoristi šire tržište i mogućnost dobivanja sredstava iz EU fondova. Zasigurno je bilo relevantno informirati hrvatske građane da je EU već prihvatila da su GMO-i neizbježno prisutni u hranidbenom lancu te da njihova prisutnost u tragovima do 0.9% ne mora biti ni etiketirana.

2012., 14 od 20 županija proglašene su GM-slobodnima. Ovo je pad u odnosu na stanje od prije 4 godine i, nažalost, Splitsko-dalmatinska županija nije jedna od GM-slobodnih.

Ekološki Hvar

Mnogi posjetitelji Hvara tijekom ljetnih mjeseci komentiraju kako su ukusne domaće rajčice. Uvjeti za rast su gotovo savršeni te se voćke jedu gotovo svježe po branju. Hvar ima obilje svježih proizvoda za ponudit, a može još i više. Potrošači diljem svijeta moraju pokazati kako ne žele GM hranu. S druge strane, ekološko tržište konstantno raste. „Brend“ Hvar bi trebao biti certificiran kao ekološki – posjetitelji otoka ne očekuju ništa manje, a uvjeti su idealni za ekološku poljoprivredu.

Jedno popularno uporište mediteranske prehrane, posebno tijekom zime i proljeća, je divlje zelje. Kuhana zajedno s kapulom, lukom i krumpirima ili rižom, divlje zelje može činiti zadovoljavajuću i popularnu večeru. Mnogi ljudi rastu sezonsko povrće u vrtovima ili zemljištu gdje ima vode, ali divlje zelje raste slobodno u vrtovima ili poljima, a radi se o tamno zelenom ,pomalo gorkom lisnatom povrću koje se sad smatra posebno hranjivim. Tijekom proljeća, divlja šparoga igra sličnu važnu ulogu u dnevnoj prehrani. S obzirom na to da one rastu slobodno u poljima poput korova, da bi ih netko iskoristio, mora biti potpuno siguran da nisu poprskane herbicidima.

Svježe povrće koje raste na zdravom tlu je ključno za mediteransku prehranu, kako kaže Ancel Keys. Tradicionalno na Hvaru i drugdje, korov se držao pod kontrolom tako što su se sadili korisni usjevi poput graha između vinove loze i kupusa, ispod stabala badema. Djeteline su držale zemljane nutrijente pod stablima maslina. Rotacija usjeva je također prakticirana, tako da se stare loze miču te se na poljima privremeno sadi povrće. Ove su metode očigledno bile mnogo efikasnije, manje štetne ljudskom zdravlju, okolišu te biljnom i životinjskom svijetu, a i jeftinije od kemijskih pesticida i fertilizatora, koji nemaju ulogu u zdravoj mediteranskoj prehrani.

Važan korak u osiguravanju ugleda otoka kao mjesta finih, svježih, zdravih proizvoda je uspostaviti Hvar kao GM-slobodnu zonu. Živjeti prema idealima mediteranske prehrane sa svim svojim prednostima je samo moguće onda kad cjelokupna otočna poljoprivreda bude organska. Budućnost Hvara kao otoka zdravlja je u pitanju.

© Vivian Grisogono 2014

Prijevod: Jelena Bunčuga i Bartul Mimica