Eko-friendly smještaj na Hvaru!

Objavljeno u Priroda zna bolje!

Ecobnb je inicijativa za vrijeme koje dolazi, vrijeme rasta ekološke osviještenosti.

Pogled iz Eko-vile Pogled iz Eko-vile Foto: Vilma Plazonja

Poput bolje poznatog Airbnb-a, to je međunarodna platforma za oglašavanje smještajnih kapaciteta. Razlika je u tome što Ecobnb oglašava samo objekte koji udovoljavaju određenim ekološkim standardima. Da bi bili oglašeni, objekti trebaju zadovoljiti barem 5 od 10 eko standarda koji doprinose smanjenju troškova i unapređenju okolišne održivosti objekta: organska hrana, zelena gradnja, 100% obnovljivi izvori energije, solarni paneli, odvajanje minimalno 50% otpada, ekološka sredstva za pranje i čišćenje, dostupnost bez automobila, LED rasvjeta, reduktori za vodu, te sakupljanje i ponovna upotreba kišnice. Villa Perka jebila  prvi smještajni objekt na Hvaru oglašen na Ecobnb platformi. Domaćin Vilma Plazonja svojom brigom za okoliš i ponudom udobnog, eko-friendly smještaja, pravi je primjer i motivacija za sve one koji prepoznaju vrijednost, ljepotu i raznolikost otočnog prirodnog bogatstva. U sljedećem članku opisuje što eko-turizam za nju znači.

Od „Noninog čaja“ do prvog eko smještaja na Hvaru

Turizam na našem otoku zaista ima tradiciju na kojoj nam mnogi mogu pozavidjeti. Svi mi koji smo odrastali ovdje, znamo da je iznajmljivanje, pa makar i jednog jedinog sobička bila velika pomoć našim roditeljima u popunjavanju kućnog budžeta. Ne zato što bi iznajmljivanjem stekli neke velike novce, nego zato što je život na škrtoj otočnoj zemlji bio težak i mukotrpan. Veliku količinu rada i truda je trebalo uložiti da bi se konačni proizvod: vino, ulje, med, lavanda…mogao proizvesti i prodati, te od tog novca osigurati egzistenciju svojoj obitelji.

Škrta zemlja Hvara. Foto: Vivian Grisogono

Oduvijek je ovaj krš davao malo, ali je zato ono što daje - vrhunsko….i po okusu i po mirisu i po kvaliteti i po učinku na naše zdravlje. Zapravo, vrhunsko nikada i ne dolazi u velikim količinama, te se stoga s pravom može svrstati u kategoriju ekskluzivnog. Tako je to sa vrhunskim vinima, uljem, medom, smještajem…a u konačnici i sa ljudima. I tu vrhunsko dolazi u malim, ograničenim količinama, kako među onima koji nude smještaj tako i među turistima koji nam dolaze iz svih dijelova svijeta u potrazi za novim iskustvima, emocijama, doživljajima…

Naš način života, odnos prema prirodi, prema ljudima iz našeg okruženja, sve one naizgled male i bezazlene stvari za koje često mislimo da se podrazumijevaju, predmet su promatranja i zapažanja od strane ljudi koji nas posjećuju, ponekad čak iz ne tako dalekog okruženja u kojem često caruje otuđenost. Okruženja u kojem susjed susjeda ne poznaje i ne pozdravlja. Zato su te „sitne“ stvari bitan i vrijedan dio našeg imidža i brenda, autentičnost koju turisti traže i vrednuju.

Moj otac, pčelar, 1982.

Od izgradnje nekretnine 1930-ih moja obitelj se uglavnom bavila pčelarstvom. Ranih 1960-ih je ugostila prve turiste. Seleći pčele izvan otoka, upoznala je i proputovala veliki dio bivše države, osobito susjedne BiH. Nona je tako radeći oko pčela i boraveći u prirodi stekla znanja o mnogim biljnim vrstama te ih je sabirala i koristila u pripravi mješavine za čaj, travaricu, likere… Na mene je prenijela ljubav prema bilju i znanje koje sam s vremenom dodatno proširila, te sabirala i biljne vrste koje se na otoku gotovo uopće ne koriste ili se jako rijetko koriste. U poznim godinama, trebala je i veću pomoć kako bi se „Nonin čaj“ pripremio i odaslao kao vrijedan poklon na adrese prijatelja koji su ga cijenili i radovali mu se. Jedan od tih prijatelja, uskoro 90-godišnjak i dan danas tvrdi kako ga je nonin čaj izliječio od teške bolesti bubrega. Svakodnevno bi ga spravljao i nosio sa sobom na posao. To je bilo jedino piće koje je tijekom dana konzumirao, a rezultat je bio-izlječenje bolesnih bubrega. Često je spominjala savjete i preporuke tada poznatog travara koji je posjetivši Hvar ustvrdio: „Vi hodate po lijekovima!“ Doista, Hvar je po broju biljnih vrsta najbogatiji dalmatinski otok. 1163 biljne vrste brojka je koja odgovara broju biljnih vrsta daleko veće Irske ili Danske. To je bogatstvo koje treba cijeniti, koristiti i promovirati, a nadasve, odnositi se prema njemu odgovorno, s poštovanjem i zahvalnošću, što nažalost često izostaje.

Kamilica, ljekovita biljka na Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

Šetajući pojedinim otočnim lokacijama, jedan od najtužnijih i najtragičnijih prizora koji se može vidjeti jest „spaljena zemlja“ pod maslinom ili lozom. Činjenica da netko otrovima tretira travu bila mi je pomalo šokantna. Osim što i korijenje masline uredno upija otrov, on ulazi i u plod, iz ploda u ulje, iz ulja u naše tijelo….Čovjek stoga ne može sebi ne postaviti pitanje – nije li bolje takvo ulje uopće ne konzumirati? Zašto uopće ukloniti travu? Jer iscrpljuje zemlju pa će biti manje ploda, manje ulja, manje profita? Pokosimo li ili čak ostavimo travu, maslina će svejedno dati plod. Ono što dobijemo će možda biti u manjim količinama, ali će zato biti kvalitetno i zdravo.

Tužno je vidjeti herbicide po poljima. Foto: Vivian Grisogono

U suludoj trci za profitom i stjecanjem materijalnih dobara možda je ipak nužno da se svatko od nas ponaosob potrudi pronaći pravu mjeru, uvede kriterije, postavi granice…da se potrudi obuzdati svoju pohlepu. Misao i maksima mog prijatelja arhitekta, gotovo da se svakodnevno nameće u raznim životnim situacijama: „Tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između suvremenosti i tradicije i mjeru između zadovoljstva i sreće.“ Prava mjera, ne samo u arhitekturi, nego i u turizmu, poljoprivredi i svim ostalim djelatnostima, je onaj čarobni ključ, jedini pravi koji otvara vrata sreće. Zašto? Zato što jedini u svoje središte stavlja čovjeka i njegovu dobrobit.

Ljekovite biljke u ('u-pick') vrtu. Foto: Vilma Plazonja

Postići cilj, onaj do kojeg trebamo doći bez obzira kojim poslom se bavili, a da pritom nikoga nismo oštetili, pregazili, „zatrovali“, ugrozili mu egzistenciju ili zdravlje, ražalostili ga….jednostavan je i provjereni recept za sretan život. Priroda koja od nas ne traži ništa, nego konstantno daje i daje i daje…i uvijek iznova ima što dati, u svemu nam može bit najbolji primjer i uzor. Slijedeći njen primjer bit ćemo ljudi i domaćini koji će sami po sebi biti ekskluzivni, bit ćemo najjača i najvažnija karika brenda kojeg nudimo i od kojeg živimo.

Buhač. Foto: Vivian Grisogono
Uskoro, u proljeće, hvarske će padine i puteljci zabijeliti od prekrasnih, rascvjetalih glavica dalmatinskog buhača, autohtone hrvatske biljke koja se koristi kao prirodni insekticid. Upravo sa Hvara, Šolte, Brača i Dubrovnika, ova biljka je krenula u svijet. Naberimo cvjetne glavice i od njih pripravimo insekticid kojim ćemo tretirati svoje voćke, povrće, cvijeće na terasi i balkonu. Dio cvjetnih glavica posušimo i pohranimo za sljedeće korištenje. Uzmimo ponizno i sa zahvalnošću sve što nam se besplatno nudi iz najbolje ljekarne na svijetu, učinimo ga dijelom svoje svakidašnjice, dijelom svoje ponude i brenda koji će svojom kvalitetom i ekskluzivnošću privlačiti ekskluzivne ljude u ekskluzivan smještaj i ekskluzivnu destinaciju!
Recept za pripravu insekticida od dalmatinskog buhača 
- 150-200g suhih ili 1 kg svježih cvjetova      preliti sa 10 l kipuće vode
- ostaviti preko noći
- procijediti i uliti u bocu za prskanje
 Za tretiranje balkonskog cvijeća napravite 1l pripravka. Poprskajte biljke. Nakon 10 min možete ponoviti. Prskanje obaviti u rano jutro ili sumrak, jer je piretrin razgradiv na svjetlu.
Eko-proizvod. Foto: Vilma Plazonja
Eko-promišljanje i orijentacija dobrim dijelom su lišeni egoizma, pohlepe, potrebe za dokazivanjem, nadjačavanjem sa pojedincima i prirodom….Osim o sebi, takav pojedinac brine i o dobrobiti svojih bližnjih i cijele zajednice, destinacije. Kada čovjek uđe u neke godine, stekne već dovoljno znanja, iskustva i mudrosti da bi prepoznao i cijeno prave vrijednosti. Nema više vremena, ni živaca, ni strpljenja za negativne ljude, one koji ne zaslužuju njegovo društvo i pozornost. Ima sve manje tolerancije za turiste kojima treba napominjati da ne mogu galamiti iza 23:00, moliti ih da poštuju kućni red, ne rade nikakvu štetu u smještaju, zatvaraju vrata i prozore dok je klima uređaj uključen….
Gospina trava - kantarionovo ulje. Foto: Vilma Plazonja
Eko-certifikat je stoga izvrstan alat za „filtriranje“ ljudi koji nam dolaze, alat kojim u svoj smještaj i destinaciju privlačimo osviještene pojedince koji će se sa respektom odnositi prema nama kao domaćinu, prema smještaju kojeg smo s pažnjom i ljubavlju pripremili za njih, prema našim sugrađanima i okolišu kojeg trebamo sačuvati za generacije koje dolaze. Citirat ću Đuru Tomljenovića: „Ja sanjam Hrvatsku kao državu Portofino. Jedinstveno, malo, skupo i naše!“ Za početak, krenimo svi od svog smještaja, svoje destinacije i od nje učinimo Portofino!
 

© Vilma Plazonja, veljača 2019.

Više o Vili Perka na web-stranici www.villa-perka.com

Nalazite se ovdje: Home

Eco Environment News feeds

  • Refugee Council says ‘many refugees themselves could also be prosecuted’ under proposals

    Richard Madeley goes next.

    Q: The Ryanair boss Michael O’Leary says you are wrong, and the third runway won’t be built until you are 70. You are 45 now. Why is he wrong?

    We’re signing off decisions on wind farms, on solar farms, a commitment to a new stadium at Old Trafford. We are upgrading the Transpennine route to make journey times easier between York and Manchester via Leeds and Huddersfield. Those things are happening right now.

    Continue reading...

  • Critics say chancellor’s ‘growth at all costs’ plans are not compatible with UK’s climate targets

    Rachel Reeves has been accused by environmental experts of putting the climate at risk with high carbon projects including the expansion of Heathrow airport.

    The chancellor made airports the central focus of her plan for growth, despite having previously promised to be the first green chancellor and having extolled the benefits of green growth.

    Continue reading...

  • While the US president seems hellbent on securing Greenland, local experts advise that achieving control of its potentially lucrative shipping route will be no mean feat

    If shipping boss Niels Clemensen were to offer any advice to Donald Trump or anyone else trying to get a foothold in Greenland, it would be this: “Come up here and see what you are actually dealing with.”

    Sitting on the top floor of his beamed office in Nuuk harbour, where snow is being flung around by strong winds in the mid-morning darkness outside and shards of ice pass by in the fast-flowing water, the chief executive of Greenland’s only shipping company, Royal Arctic Line, says: “What you normally see as easy [setting up operations] in the US or Europe is not the same up here.” As well as the cold, ice and extremely rough seas, the world’s biggest island does not have a big road network or trains, meaning everything has to be transported either by sea or air. “I’m not saying that it’s not possible. But it’s going to cost a lot of money.”

    Continue reading...

  • Court says UK government green light for Rosebank and Jackdaw permits does not take into account CO2 emissions

    The decision to greenlight a giant new oilfield off Shetland has been ruled unlawful by the courts in a major win for environmental campaigners.

    The proposed Rosebank development – the UK’s biggest untapped oilfield – had been given the go-ahead in 2023 under the previous government.

    Continue reading...

  • Populations have been falling for decades, even in tracts of forest undamaged by humans. Experts have spent two decades trying to understand what is going on

    Something was happening to the birds at Tiputini. The biodiversity research centre, buried deep in the Ecuadorian Amazon, has always been special. It is astonishingly remote: a tiny scattering of research cabins in 1.7m hectares (4.2m acres) of virgin forest. For scientists, it comes about as close as you can to observing rainforest wildlife in a world untouched by human industry.

    Almost every year since his arrival in 2000, ecologist John G Blake had been there to count the birds. Rising before the sun, he would record the density and variety of the dawn chorus. Slowly walking the perimeter of the plots, he noted every species he saw. And for one day every year, he and other researchers would cast huge “mist” nets that caught flying birds in their weave, where they would be counted, untangled and freed.

    Continue reading...

  • Garrigill, Cumbria: The further we walk along the South Tyne river, the grander the gorges – till we reach a sweeping amphitheatre

    The felltop road from Nenthead to Garrigill is still icy and we have to go carefully. Patches of snow linger behind dry stone walls despite the sunlight that delineates the workings and ruins of these heavily mined moors. Garrigill village, once a hub of industry where 1,000 people lived, is now a quiet collection of houses around a triangular green. The Spine Race ultramarathon recently passed through here on the Pennine Way and I think of those runners, way-finding by head torch, keeping on going through the night, challenged by weather, heading for the Scottish borders.

    It’s the geology that drew people to settle here and to mine the hills for lead and silver, and it’s the geology that has fashioned the landscape of our walk. Looking over Garrigill Bridge, it’s extraordinary to think that this stripling river, rushing through its narrow gorge, is the South Tyne. Water tumbles over horizontal layers of limestone, sandstone and shale, sedimentary rocks laid down 330m years ago as mud silt and sand, thrust through by mineral veins of galena and fluorspar.

    Continue reading...

  • Mete Coban, 32, says climate policy will bring ‘social, economic and racial justice’ to deprived communities

    Working-class people and those from ethnic minorities will benefit most from a range of environmental policies being implemented in London, the capital’s deputy mayor has said.

    Mete Coban, 32, grew up in a council flat in the borough of Hackney and saw for himself the difficulties the lack of green space, poor or overcrowded housing and polluted air can cause.

    Continue reading...

  • Across the continent, millions of hectares of land are being used and run by local people coexisting with wildlife in spaces where both can thrive

    • Photographs by Nicoló Lanfranchi

    Africa’s first national park was created 100 years ago by the Belgian colonial state in the Congo, and since then hundreds more have been developed – but in many areas there is more wildlife in protected areas run by local people.

    Tens of millions of hectares across the continent are home to community-run “conservancies”, managed by herders, farmers and hunter-gatherers, who coexist with herds of large animals such as elephants, giraffes and buffalo.

    The Nashulai conservancy in southern Kenya. The country now has more than 230 community-run reserves covering 16% of the country. Conservancies have helped wildlife recover while benefiting local people

    Continue reading...

  • This week the EU will argue the UK’s ban on catching the tiny fish, celebrated by conservationists, amounts to discrimination against Danish fishers

    “We did it!” These were the words uttered by the RSPB last year when, after 25 years of campaigning, the UK government banned fishing for sandeels in the North Sea and Scotland. The small eel-like fish might not seem a likely species to inspire a decades-long fight – but they are the treasured food of one of Britain’s rarest and most threatened seabirds, the puffin, as well as many other UK seabirds and marine species.

    The celebrations, however, were short-lived. The EU threw its weight behind Denmark – the country with by far the biggest sandeel fishing fleet – and challenged the ban, meaning that this week, the humble sandeel will become the focus of the first courtroom trade battle between the UK and the EU since Brexit.

    Continue reading...

  • Royal Botanic Gardens scientists are heading to the Victorian national park in search of plant survivors amid the charred landscape

    The Grampians globe-pea, a critically endangered wiry shrub, had finished flowering and was fruiting when fires tore through its home in the Grampians national park, in western Victoria. The spiny plant with vibrant orange and yellow flowers is extremely rare and restricted to a handful of sites, including areas within the 76,000 hectares that burned over December and January.

    Finding the globe-pea will be a priority when a plant rescue mission led by Royal Botanic Gardens Victoria heads to the Grampians to search for survivors and signs of life amid the charred landscape.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen