Londonsko predavanje o Dioklecijanovoj palači

Objavljeno u Zanimljivosti

Londonsko predavanje dr. Radoslava Bužančića pod nazivom "Dioklecijanova palača u Splitu: nova otkrića" izazvalo je veliki interes među stručnjacima u arheologiji, arhitekturi, povijesti umjetnosti, muzeologiji i zaštiti spomenika kulture i baštine.

Kad je dr. Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, održao predavanje u srijedu 19. studenoga 2014., otkrio je po prvi puta anglofonskoj publici potpuni doseg i značaj nalaza dobivenih iskapanjem Dioklecijanove palače u novije vrijeme. Predavanje je održano povodom 250. obljetnice objavljivanja izuzetne knjige Roberta Adama „Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji“ (1752).

Suradnja s dr. Bužančićem u pripremi predavanja za englesku publiku jedan je od najzanimljivijih projekata na kojima sam ikad radila. Povijest Dioklecijanove palače je fascinantna. Građevinski radovi započeti su 295. godine, dvije godine nakon što vladajući car Dioklecijan (244. - ?311., 312. ili 316.) ustanovio tetrarhiju, ili vladavinu četvorice, u kojoj su se njemu i njegovom kolegi caru (iako mlađem) Maksimijanu pridružili „mlađi partneri“ Galerije i Konstancije. Do trenutka dovršetka palače 305. godine, Dioklecijan se razbolio. Postao je prvi rimski car koji se odrekao tron, i povukao se u splitsku palaču, gdje je ponosno uzgajao veličanstven kupus, po čemu je bio nadaleko poznat. Dioklecijan je umro bez nasljednika. Sve što je ostalo od njegove povezanosti s palačom jest njegovo ime, budući da je njegovo mrtvo tijelo uklonjeno iz njegovog mauzoleja, Jupiterovog hrama (današnja Katedrala sv. Duje), nakon njegove smrti. Činjenica da su dva hrama, koja su ostala netaknuta od Dioklecijanovoga vremena, postala kršćanska svetišta jest povijesna ironija, budući da je Dioklecijan nemilosrdno progonio kršćane, posebno od 303. godine nadalje. Dioklecijan je uživao u životu u svojoj palači samo jedanaestak godina. Neke stare splitske obitelji, uključujući Skočibučić-Lukaris, Cipci i moju obitelj, održavaju bliske veze sa središnjim dijelom palače tijekom nekoliko stoljeća, daleko dulje od njenog stvoritelja.

Postoji nekoliko uzbudljivih otkrića u Dioklecijanovoj palači koja su potvrđena posljednjih nekoliko mjeseci. Ona su u potpunosti promijenila povijesnu perspektivu o Dioklecijanovom građevinskom projektu u drevnom gradu Aspalathosu. Cijeli jedan dio toga grada uništen je, a njegovi stanovnici preseljeni da bi se napravilo mjesta za palaču. Dioklecijanov suvremenik Laktancije (oko 250.-oko 325.) opisao je cara kao nekoga s nezasitnim apetitom za gradnju - cupiditas aedificandi - što je i dokazano u raskošnim strukturama izgrađenim u Aspalathosu.

Robert Adam nije bio prvi koji je posjetio i proučavao Dioklecijanovu palaču, ali je bio prvi koji je obavio detaljna mjerenja i izradio točan tlocrt onoga što je pronašao. Kao što je dr. Bužančić istaknuo, to je posebno važno, zato što ne postoji pisani opis izgleda palače kada je sagrađena. U drugim mjestima, osobito Antiohiji i Palmiri, pisani opisi Dioklecijanovih konstrukcija su očuvani, ali ne i planovi. Adamovi planovi omogućili su uvid u moguće funkcije prostora Dioklecijanove palače, a posebno carskih odaja u južnom dijelu, najbližem moru, te hramovima ispred njih prema sjeveru, ili kopnu, na Peristilu.

HRAMOVI SU OTKRIVENI

Iako je Robert Adam ispravno identificirao dva hrama, osmerokutni Jupiterov hram (današnja splitska katedrala, posvećena sv. Duji), i pravokutni Asklepijev hram, današnja krstionica, on nije znao da između njih postoje još dva manja hrama. Bila su smještena prema istoku nasuprot Jupiterovom hramu, ispred Protirona, sjevernog pročelja carskih odaja koje gleda na Peristil. Ovo područje bilo je stoga potpuno posvećeno božanstvima. Ovaj prostor bio je u rimsko doba poznat kao temenos. Jedan od hramova u ovom prostoru kasnije je pripao obitelji Skočibučić-Lukaris. Prizemlje zgrade pretvoreno je u izložbeni prostor 2014. godine, ostavljajući obnovljeni dio zida hrama izloženim. Velika kamenja na podu na fotografiji ispod bila su na vrhu trijema hrama.

U dvorištu, iza obnovljenog dijela zida hrama, nastavljaju se iskapanja. Otkrivena je jama napunjena vodom za koju dr. Bužančić vjeruje da bila dio kripte hrama. Možda je u srednjem vijeku pretvorena u bunar za potrebe obitelji Skočibučić-Lukaris. On smatra da će daljnja iskapanja vjerojatno otkriti ulaz u jamu nakon što se voda isprazni.

Drugi hram smješten je nešto dalje prema sjeveru, ispod današnjeg kafića Luxor. Dio poda hrama obnovljen je i sačuvan u prostorijama kafića.

Prema dr. Bužančiću, ta četiri hrama mogu biti simbol tetrarhije. Jupiterov hram je najveći, čime se naglašava Dioklecijanov senioritet u vladajućem kadru, budući da je on uzeo titulu Jovius, ili sin Jupitera, kada je postao car 284. godine. Dr. Bužančić istaknuo je slike Dioklecijana i njegove supruge Priske na vijencu Jupiterovog hrama, jasno vidljive nakon nedavne restauracije. Sugerirao je da je vjerojatno na mjestu današnjeg prozora postojala slika Jupitera.

TETRAPILON

Potvrđeno je da je u središtu Peristila, gdje su se križale dvije glavne rimske ceste (cardo i decumanus), postojao tetrapilon, odnosno četverokutni slavoluk. Iskapanja su otkrila tragove temelja na koje se godinama sumnjalo bez dokaza. Danski arheolog Ejnar Dyggve, koji je provodio opsežna istraživanja u Dalmaciji između dvadesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, prvi je ukazao na mogućnost da je tetrapilon postojao na Peristilu.

 

Takvi slavoluci igrali su važnu ulogu u svečanim povorkama, koje bi u Splitu ulazile u oblast palače kroz Porta Aurea (Zlatna vrata). Terapilon je označavao točku prijelaza u sakralno područje ili fanum, a povorka bi kulminirala na ulazu u carsku rezidenciji, ispred Protirona, razrađene fasade okrenute prema sjeveru ispred carskih odaja. Protiron je bio važno mjesto na kojem bi se pojavio Dioklecijan, a stanovništvo koje je stajalo ispod izražavalo mu je divljenje i poštovanje.

 

Tetrapilon je, prema dr. Bužančiću, možda bio sličan poznatom Dioklecijanovom tetrapilonu u Palmiri u Siriji.

Malo je vidljivih znakova tetrapilona danas, budući da je svaki dio pokriven drugim strukturama. Fotografija ispod prikazuje dr. Bužančića koji pokazuje gdje se jedan dio nalazi ispod pločnika uz kapelu sv. Roka (današnji turistički ured).

Dva stupa, za koja se danas smatra da su ostaci tetrapilona, još uvijek su se prikazivala na crtežima sve do osamnaestoga stoljeća.

Dr. Bužančić prikazao je svoju rekonstrukciju mogućeg izgleda središnjeg dijela palače, na temelju nedavno potvrđenih informacija.

JUŽNO OD PALAČE: STADION?

Južni zid palače okrenut prema moru obično je u povijesnim crtežima prikazan izravno na moru.

 

Robert Adam prikazao ga je s uskim pojasom zemljišta između zida i mora.

Iskapanja iz 2006. godine otkrila su rimske ostatke koji pokazuju da su ispred palače zida postojale značajne građevine. Postojala je zgrada ispred njega, koja je sadržavala zid koji je povezivao dvije kule, jugozapadnu i jugoistočnu. Debeli sloj betona protezao se duž rive, u dužini od oko 180 metara.

Dr. Bužančić identificirao je te nalaze kao moguće ostatke stadiona, koji je bio važan dio svakog velikog rimskog grada u Dioklecijanovo vrijeme. Obrazložio je da su svečani lukovi u južnom zidu, koji nisu bili ispunjeni u Dioklecijanovo doba, vjerojatno služili kao impozantan okvir za Dioklecijanovo pokazivanje narodu i sudionicima na terenu koji se nalazio ispod, a ne kao prozori s kojih se mogao diviti pogledu na more, premda je i to prihvatljivo objašnjenje.

Nalazi su bez sumnje pokazali da Dioklecijanova palača nije bila Villa Marittima izgrađena izravno na rivi.

AMFITEATAR

Ostaci amfiteatra otkriveni su u istraživanjima tijekom pedesetih godina 20. stoljeća i 1997. godine, ali u to vrijeme smatrani su ostacima teatra ili odeona.

Tek za vrijeme kopanja temelja za trgovački centar 2013. godine, postalo je jasno da su ti ostaci bili daleko značajniji.

Iskapanja su otkrila jasan dokaz postojanja amfiteatra.

Konačni zaključak iz prethodnih i recentnih istraživanja bio je da je amfiteatar imao raspon od oko 50 metara.

Pronalasci novčića, zajedno s krhotinama stakla, keramike i amfora, potvrdili su da nalazište datira s početka 4. stoljeća. Dodatni dokaz dalo je i otkriće da je dio akvadukta, koji je sagradio Dioklecijan, a koji se protezao gotovo deset kilometara od svog izvora na rijeci Jadro, sagrađen ispod amfiteatra, kao što je prikazano na desnoj strani na slici ispod.

Dvije kasnije kršćanske crkve, posvećene sv. Andriji i sv. Ivanu Evanđelistu, prekrivale su dio zapadnoga područja amfiteatra. Trebalo je samo nekoliko mjeseci nakon iskapanja da nalazište oko privremeno zaštićene strukture kapele zaraste.

Dr. Bužančić smatra da su te crkve bile takozvane crkve mučenika, sagrađene u čast onih koji su umrli u rimskoj areni. Iskapanja u susjednim područjima otkrila su sarkofage. Dva prekrivena bijelim platnom mogu se vidjeti desno na fotografiji ispod.

Zemljište ispod iskopa pretvara se u trgovački centar u privatnom vlasništvu. Razdoblje iskapanja prekinulo je, naravno, razvojne planove, što u ovoj situaciji neminovno stvara financijske posljedice za zemljovlasnika. Dr. Bužančić istaknuo je koliko je teško pomiriti potrebe i interese pojedinaca i skupina, bilo da se radi o stanovnicima, građevinskoj industriji ili posjetiteljima, s renoviranjima i istraživanjima koja su dužnosti konzervatora, poglavito kada mu je povjerena tako važna kulturna baština poput Dioklecijanove palače.

ZNAČAJ NAJNOVIJIH PRONALAZAKA

Dr. Bužančić pokazao je da svi ti važni pronalasci potvrđuju da Dioklecijanova palača nije jednostavno bila luksuzni starački dom, izgrađen u prekrasnoj izolaciji u nekom zabačenom naselju carstva. Bila je funkcionalni dio rimske urbane sredine. Dioklecijan ju je osmislio kao carsku rezidenciju poput njegovih drugih većih centara u Antiohiji i Palmiri, mjesto gdje će se prikazivati njegova veličina i njegov odnos s božanskim. Splitska palača otkrila je sada nekoliko svojih tajni. Dr. Bužančić smatra da postoji još jedan veliki pronalazak koji se treba otkriti: svaki veliki rimski centar imao je hipodrom i on je uvjeren da će biti pronađen u Splitu u doglednoj budućnosti.

ORGANIZACIJA PREDAVANJA

British Croatian Society u Londonu i Hrvatsko-britansko društvo u Splitu zajedno su organizirali predavanje. Dvije organizacije surađuju već dugi niz godina u stvaranju uspješnih veza između britanskih i hrvatskih stručnjaka u raznovrsnim područjima. Mjesto predavanja bilo je prikladno - zgrada na trgu izgrađena prema projektu škotskog arhitekta Roberta Adama. Zgrada je sjedište utjecajne udruge stručnjaka Georgian Group.

Uvod u predavanje održao je Nicholas Jarrold, bivši britanski veleposlanik u Hrvatskoj i trenutni predsjednik društva British Croatian Society. Aida Batarelo, zamjenica gradonačelnika Splita, govorila je u ime izaslanstva iz Splita, koje je uključivalo Nikolu Horvata, savjetnika za međunarodne poslove u Uredu gradonačelnika, te Vjenceslava Pejšu, predsjednika Hrvatsko-britanskoga društva.

PUBLIKA

Publika, koja je mogla brojiti više od 70 ljudi, sastojala se od članova društva British Croatian Society, predstavnika AMAC UK-a iz Oxforda, članova društva Decorative Arts Society i kustosa iz nekoliko važnih muzeja, te stručnjaka iz nekoliko područja. Gledalište je bilo prepuno. Flora Turner-Vučetić, bivša savjetnica za kulturu pri Veleposlanstvu RH u Londonu i prethodna predsjednica društva British Croatian Society i autorica dražesne knjige „The Sweet Taste of a Dalmatian Love Affair“, dala je sve od sebe da omogući dodatne sjedalice, ali neki od posjetitelja ipakk su morali stajati na vratima. Ljudi su bili začuđeni zanesenošću publike, usprkos gužvi. Čak i nekolicina prisutne male djece bila je tiha tijekom trajanja predavanja.

Među uglednim gostima bili su Njegova Ekselencija Dr. Ivan Grdešić, hrvatski veleposlanik u Londonu, u pratnji gđe Grdešić; gospođa Jadranka Beresford-Peirse, osnivačica i predsjednica zaklade International Trust for Croatian Monuments; Rosemary Baird FSA iz udruge Georgian Group, kustosica emeritus zbirke Goodwood Collection; dr. Marjorie Trusted, pročelnica za kiparstvo u Victoria i Albert muzeju; dr. Frances Sands, urednik kataloga (Robert Adam Drawings Project) u muzeju Sir Johna Soanea; Margaret Baird, predsjednica pododbora Events Sub-Committee društva Decorative Arts Society; Silvia Mazzola, talijanska povjesničarka umjetnosti; Anne Ceresole, povjesničarka arhitekture i dizajna; Andrew Selkirk, suradnik društva Society of Antiquaries, bivši potpredsjednik Kraljevskog arheološkog instituta, osnivač i glavni urednik časopisa „Current Publishing“, te glavni urednik časopisa „Current World Archaeology“; Caitlin McCall, urednica časopisa „Current World Archaeology“; Richard Hughes, inženjer i građevinski konzervator pri raznim utjecajnim organizacijama, između ostalih pri Ove Arupu i ICOMOS-u; Martin Drury CBE, predsjednik udruge Landmark Trust, potpredsjednik udruge Attingham Trust, potpredsjednik udruge Heritage of London Trust i potpredsjednik udruženja National Association of Decorative and Fine Arts; dr. Nigel Ramsay, povjesničar sa fakulteta University College London; Colin Thom, viši povjesničar, Survey of London i UCL Bartlett School of Architecture; Tom Nancullas iz ureda English Heritage's Planning and Conservation Office iz Londona; John Harris, arhitekt, urednik časopisa „Fort“; dr. David Davison, stručnjak iz izdavačke kuće za akademske knjige o arheologiji Archaeopress, Oxford; Tony Suchy, predsjednik Britansko-hrvatske gospodarske komore; i Malcolm Billings, voditelj i pisac.

Predavanje je dočekano s neviđenom toplinom. Odmah po završetku, neki stručnjaci su predložili da dr. Bužančić objavi predavanje te ga nastavi predstavljati široj javnosti. Mnogi u publici opisali su predavanje kao „apsolutno prekrasno“ te su komentirali zgradu Roberta Adama kao idealno mjesto za predavanje, pogotovo zato što je oko prostorije postojao i vijenac koji je podsjećao na neke od dekorativnih elemenata iz Dioklecijanove palače. Nekoliko ljudi je pisalo organizatorima s riječima pohvale, primjerice „sinoć je bio veličanstven događaj... savršeno tempirano i vrlo zanimljivo predavanje“; „Puno hvala za ... divno predavanje o Dioklecijanovoj palači. Mislimo da je to bio sjajan događaj i vrlo popularan. [Nama] je to bio savršen uvod u hrvatsku gostoljubivost i srdačnost.“; "Hvala puno hrvatskom veleposlanstvu i društvu Anglo-Croatian Society na izvrsnom predavanju. Bilo je tako jasno i sažeto, a tako fascinantno.“; "Hvala vam na...nevjerojatnom predavanju sinoć. Iznimno sam uživao i sad sam još više uzbuđen zbog posjete Splitu povodom konferencije sljedeći tjedan.“

© Vivian Grisogono 2014.

Prijevod: Petra Mimica

Nalazite se ovdje: Home

Eco Environment News feeds

  • Full of clovers and dandelions, with a hard-wearing rye grass, the approach is environmentally friendly and usable

    Is there a perfect formula for a hard-wearing flower lawn that is good for pollinators, dogs and people?

    The immaculately mown green has fallen out of favour in recent years owing to its lack of support for biodiversity. But there have also been complaints about the tall wildflower meadows that grow during “no mow May” and are less usable for humans and pets.

    Continue reading...

  • Hundreds of projects supported by USAID have been thrown into doubt, as fears grow of an increase in crimes such as poaching and trafficking

    When the guns finally fell silent in 1992, little was left alive in Gorongosa national park. During the 15 years of Mozambique’s civil war – in which more than a million people died – the country’s wildlife also paid a terrible price. Poaching for meat and ivory was so intense that the small surviving elephant population rapidly evolved to lose their tusks. Leopards, wild dogs and spotted hyenas had all disappeared. Populations of zebra, buffalo and other herbivores had collapsed.

    In the following years, a huge effort to restore the park took shape. Led by the philanthropist Gregory Carr and Mozambique’s government, it was the start of the park’s journey to becoming one of Africa’s most celebrated wildlife conservation success stories. Today, elephants, lions, hippos, antelope, painted wolves, hyenas and leopards all thrive in the park once again – thanks to work that for the past 20 years has been supported by a long-term partnership with USAID.

    Continue reading...

  • Experts say previous economic models underestimated impact of global heating – as well as likely ‘cascading supply chain disruptions’

    Economic models have systematically underestimated how global heating will affect people’s wealth, according to a new study that finds 4C warming will make the average person 40% poorer – an almost four-fold increase on some estimates.

    The study by Australian scientists suggests average per person GDP across the globe will be reduced by 16% even if warming is kept to 2C above pre-industrial levels. This is a much greater reduction than previous estimates, which found the reduction would be 1.4%.

    Continue reading...

  • Perhaps the most awe-inspiring of over 2,000 species is the amber comet, thought to only remain in Texas and Mexico

    If invertebrates are mostly unheralded workers that keep life on Earth ticking over, then fireflies are the rare flamboyant stars that help make that life worth living. They are Elton John in platform shoes and outlandish glasses at his piano, they are Sabrina Carpenter in a glamorous dress as she drops her towel on stage.

    Much like a Hollywood starlet who lounges around all day in a dressing gown eating crisps only to emerge later in stunning fashion on the red carpet, fireflies are creatures of the night, where their spectacular light shows both enchant and confound us.

    Between 24 March and 2 April, we will be profiling a shortlist of 10 of the invertebrates chosen by readers and selected by our wildlife writers from more than 2,500 nominations. The voting for our 2025 invertebrate of the year will run from midday on Wednesday 2 April until midday on Friday 4 April, and the winner will be announced on Monday 7 April.

    Continue reading...

  • Exclusive: Moetai Brotherson fears environmental risks of controversial practice and says independence from France must not be ‘rushed’

    French Polynesia’s president has issued a stark warning over the risks of deep-sea mining, saying it will be allowed in his territory “over my dead body” as he argues the potential for environmental damage outweighs any benefits.

    Moetai Brotherson’s comments to the Guardian come as countries in the Pacific and elsewhere grapple with whether to extract minerals from the sea floor. Deep-sea mining has not yet begun, but some companies and countries are exploring the practice, which could start in the coming years.

    Continue reading...

  • Wincle, Cheshire: These UK winter visitors herald their departure by tuning their voices to the flock’s exuberant tuneless wanderings

    On the path to Wincle Minn, I heard redwings singing from the treetops. It was notable because, while 700,000 of them winter in these islands, barely 50 stay to breed. Yet the birds migrating back to Iceland or Scandinavia, lulled by increases in day length and temperature, start to tune up until the whole flock catches this pre-song habit. The collective voices mark a very specific moment in the year and, as much as the sight of a swallow, tuneless late March redwing rehearsals speak only of spring.

    It wasn’t so much a sound as a soundscape or sonic atmosphere: a seamless layer of twittering mixed with awkward rubbery squalling, yet also scraps of sweetness. A recurrent element was a five-six note running of scales, up or down, with a hint of song thrush but of song thrush song stuttering, or as if the phrases had spilled out inadvertently.

    Continue reading...

  • Locals are feeling the impact of the more than 17,000 tonnes of uncollected rubbish in the city’s streets

    “I’m afraid to open my front door, they’re everywhere,” said Mary Dore, eyeing the ground outside her house in Balsall Heath suspiciously. “They run out from under the cars when you get in, they’re going in the engines. They chewed through the cables in my son’s car, costing him god knows how much.

    “There’s one street I can’t walk my dog because they come running out of the grass and the piles of rubbish. One time I screamed.”

    Continue reading...

  • New Zealand’s docile, solitary and elusive ‘god of ugly things’ does wonders for the forest-floor ecosystem

    Are you sick of throwing yourself on the altar of unrealistic beauty standards? Do you long to celebrate the delightfully monstrous, to give the spiny stuff of shadows their day in the sun? Then consider the mighty wētāpunga – an endemic New Zealand insect so revered for its unconventional beauty its name means “god of ugly things”.

    This forest behemoth is thought to be the heaviest adult insect in the world, with a female weighing as much as a mouse or a sparrow. Its body can grow up to 10cm long (nearly 4in) and its leg span can be as wide as 20cm. Once found across parts of the North Island, the vulnerable wētāpunga – the largest of 70 wētā species – now resides entirely on a smattering of predator-free islands near Auckland.

    Between 24 March and 2 April, we will be profiling a shortlist of 10 of the invertebrates chosen by readers and selected by our wildlife writers from more than 2,500 nominations. The voting for our 2025 invertebrate of the year will run from midday on Wednesday 2 April until midday on Friday 4 April, and the winner will be announced on Monday 7 April.

    Continue reading...

  • Northern Ontario is seeing a ‘shorter window’ for ice roads that deliver vital supplies to remote First Nations

    At first there was no answer on the satellite phone. But on the third call, Donald Meeseetawageesic heard his sister’s voice. “We need somebody to come and tow us out,” he told her.

    It was a warmer-than-normal night in early March and Meeseetawageesic, the elected band councillor for Eabametoong First Nation, was stranded in a 4x4 truck on the dark winter road leading to his community. The tyres were stuck in the deep snow and the temperature outside was below freezing. Help was about 60km (37 miles) away.

    Continue reading...

  • These creatures evolved over millenia to create nature’s finest circular economy, but are now struggling to survive

    There’s no preparing for a first encounter with a thriving coral reef: your attention ricochets between dramas of colour, form and movement. A blaze of fire coral, darting clown fish, crimson sponge, electric blue ray … a turtle! Your heart soars, your head spins. Nowhere else will you encounter such density and diversity of life.

    Corals are the architects of all this splendour. Their immobile forms suggest plants, but they’re animals – solar-powered ones. Each is a colony of thousands, sometimes millions, of tiny coral polyps, each resembling a slimmed-down sea anemone, just millimetres tall.

    Between 24 March and 2 April, we will be profiling a shortlist of 10 of the invertebrates chosen by readers and selected by our wildlife writers from more than 2,500 nominations. The voting for our 2025 invertebrate of the year will run from midday on Wednesday 2 April until midday on Friday 4 April, and the winner will be announced on Monday 7 April.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen